Pravi Valter

Znaš, meni je davno bilo vrijeme da odem u penziju. Ali ne mogu – govorio je stari Sarajevski taxista više sebi u njedra nego meni, vozeci me razdrndanom Škodom. Bio je klasicni primjerak starog mahalskog Sarajlije sa tipicnim akcentom u kojem su sva slova bila meka. Tome je još više doprinosila „socijala“ u njegovim ustima. „Socijala“ je skracenica za zubnu protezu koja se dobijala preko „Socijalnog“. „Socijalno“ je zdravstveno osiguranje koje se nekada davno tako zvalo. „Socijala“ se zove i zato što se ne placa. Ali zato žulja, ispada, klepece u ustima i proizvodi svojevrstan šum kod onoga koji je koristi prilikom govora. Taxista je sav sijed, blijed što ukazuje da je sa „memli strane“ Sarajeva, kratko ošišan, sijede neobrijane kratke brade na otromboljenim obrazima, izrazito cist na nacin kako mogu samo stari ljudi biti cisti i sa velikim stomakom koji mu se naslanjao na volan pomažuci mu prilikom manevrisanja. Staracke pjegave ruke su se blago tresle dok je mijenjao brzine. Garderoba mu je bila kao i on: staracka. Hiljadu puta oprana, isto toliko puta opeglana, ali izgleda muškom rukom jer se kragna od majice borila sa samom sobom, dok je citava unutrašnjost taxija odisala svojevrsnim mirisom koji opet možeš naci samo kod starih ljudi. Pogled mu je bio blag. Kao da je umoran od života. Ali ipak, covjek koji ti nikako ne može biti mrzak niti odbojan. Otvoren, razgovorljiv cak i u ranim jutarnjim vožnjama.

Što, bolan ne bio dedo, ne možeš u penziju? – pitam ga iako mi nije do razgovora jer se još nisam razbudio. Njemu nisam mogao odoliti i svoje jutarnje tersanje sam ostavio za kasnije.

Zato jer sam ti ja ratni zlocinac! – odgovara.

Šta si dedo ti?

Ratni zlocinac! Ja, ja! Ratni zlocinac!

Gledam ga. Tražim trun zlocina na njegovom licu. Još uvijek je blago. Nekakvo mekano, nježno. Što kažu: kao djecja guza.

Zajebavaš ti mene dedo a? – ispitivacki ga gledam.

Jok! Sud me presudio. Sudinica me presudila. I osudila. Ja, ja – objašnjava on meni.

Pa šta bi dedo? – sada sam vec zainteresovan i razbudjen.

Slomio četniku dva rebra!

Molim?!

Uhvatili mi četnika u ratu i dok smo ga vezali, on se bacako okolo, valjda hud mislio da cemo ga ubiti, i da ga smirim udarim ga kundakom i slomijem mu rebra. Dva – objašnjava on meni.

I šta mi sad govoriš dedo? Slomio si četniku dva rebra i sad ne možeš u penziju.

Jah!

A ko te prijavio da si to uradio?

Pa on!

Ko on dedo?

Pa četnik kojem sam slomio rebra! Tužio me na sudu. I sudinica me presudila na dvije godine uslova. I sad zato jer sam ratni zlocinac ne mogu u penziju.

E, moj dedo.

Jah!

Jesi li ti siguran da ne možeš u penziju?

Pa rekoše mi da ratni zlocinci ne mogu u penziju.

Ljepi moj i nadasve pošteni dedo, ratni zlocinac mora malo više stvari napraviti od lomljenja dva rebra. Ne postaje se to baš tako lako – strpljivo mu govorim još uvijek cekajuci da mi kaže da je u pitanju skrivena kamera.

Ih, pa ti meni veliš da ja mogu u penziju! – izgovara sa nadom u drhtavom glasu.

Da dedo, ja tebi velim da ti možeš ici u penziju ako si uplatio sve doprinose za penzijsko osiguranje.

Ma to je cisto k'o suza. Sve ti ja to placam, mjesec za mjesec. Nema marke duga!

Vožnja se privela kraju. Taximetar je otkucao 3 marke. Vrtio sam po novcaniku da nadjem sitan novac kada me dedo upita:

Mogu li ja vas pocastiti ovom vožnjom?

Ne možeš dedo, pocasticeš me kada odeš u penziju – odgovaram mu i dajem mu 5 maraka.

A gdje cu otici da uzmem tu penziju?

Naci cemo vec mjesto, ne brini se – smijuljim se – nego dedo, jesi li ti tražio da ti dadnu Zlatnog Ljiljana što si tom svom četniku dva rebra odbio?

Jesam li i to mog'o dobit'?

E, jebi ga dedo!!!!

Ne pamtim da sam ikada ijednu šljivu tu vidio a kamoli okusio. Ali to je oduvjek za nas bio šljivik. To je bila jedna mala uzbrdica koja nicemu drugo nije služila do sankanju zimi. Tu smo se iskupljali svaki dan, pravili stazu, poljevali je vodom, nabacivali okolni snijeg na nju, pa ponovo nabacivali jos snjega nakon sto nam stanari okolnih zgrada prospu lug po njoj, pravili umjetne skakaonice da sankanje bude još zanimljivije, sve dok je bilo imalo snijega. Nakon što ga nestane, nestane i djecje graje, smijeha, placa zbog primljenih udaraca, padova, slomljenih sanki a ponekad i ruku, a stanari konacno odahnu uživajuci u tišini i cvrkutu ptica bez malih nametnika koje nikako ne mogu otjerati. Tada to postane blatnjava dionica kojom se mora nekako proci do obližnjih ulaza u zgrade. Ali nema veze, vazno je da „mala pašcad ne galami“. I onda nas šljivik utone u svoj devetomjesecni san, sve do novih snjegova kada se cika i galama ponovo vraca u domove starih partizana koji opet pokušavaju nekako uvesti reda zarad popodnevnog odmora, ali opet ne ide, opet bacaju lug na stazu, a mi to pokrivamo okolnim snijegom, sve dok sve samo od sebe ne utihne cekajuci nove zime koje sa sobom donose nove cike i galame razdragane djece rumenih obraza. Za nekoga radosti a za nekoga nove borbe sa mrskim neprijateljima, napastima i gamadima koje su došle baš tu, u šljivik, da se sankaju umjesto negdje drugo, negdje daleko od njihovih prozora. I nikada, ama baš nikada, se niko od nas nije zapitao zašto to malo brdasce zovemo šljivikom. Vjerovatno je nekada i bio šljivik, ali mi to ne pamtimo.

Morate li se baš na šljiviku sankati? – grmili su gordi partizanski glasovi sa prozora. I oni su znali da je to šljivik. To nikada nisu doveli u pitanje. Samo naše sankanje i galama su bili sporni. Šljivik nikada.

Gdje cemo se naci? - Na trolejbuskoj ispod šljivika – i svi su znali gdje cemo se naci.

Kuda mi je najblize otici na Vraca? - Stepenicama iznad sljivika – i svi stigoše najbližim putem na Vraca.

Izvinite, gdje je taj-i-taj broj Lenjinove ulice? – pita slucajni prolaznik.

Odmah kod šljivika – odgovaramo.

 A gdje je šljivik?

Evo, odmah tu, lijevo – pokazujemo rukama.

Prepoznacemo nekako vec po šljivama – i odlucno krenu u pravcu šljivika koji to nije.

Neceš - ali taj odgovor niko nikada nije dobio.

Ko im  je kriv kad ne znaju gdje je šljivik!

Tu su se zakazivale tuce, ali opet samo zimi. Valjda se nekako svi naviknu da se tu provode popodneva pa se i marisanje poslije škole zakaže, ne na igralistu, nego na šljiviku. Na igralištu smo se marisali u nezimskom okruženju.

Budi na šljiviku u 2 sata da se pobijemo! – i niko nikada nije upitao gdje je šljivik. Nikada! Ali se pobiju. Onda se sankaju.

Tu su se zakazivali prvi sastanci.

Hocemo li sa jednim sankama danas na šljivik? – što je bio znak da nam se neko neizmjerno svidja i željeli bi da se citavo popodne zajedno sankamo i sjedimo na jednim sankama. Zajedno. Na sankama. Sjedimo. Vau!! Poslije se u školi hvalis: ja sam se citav dan jucer sa njom/njim sankao/la! A deckici otrce odmah kucama i pocnu podmazivati sanke, nebili nekako svojim sjajnim, tek uglancanim, šinama privukli poglede djevojcica. Neprocjenjivo.

Sve dok, mnogo mnogo godina kasnije, nismo svojoj kcerci kupili njene prve sanke. Bila je sva ushicena, mazila ih je i tepala im, brisala prašinu sa njih i onako djecje ih sa neizmjernom ljubavlju gladala. Ogulila nam je pola parketa u kuci sankajuci se po njemu. Samo nam je još trebao snijeg. Desi se i to. Padao je cijelu noc i svojim velikim pahuljama prekrio sve. Došla je jedna od „onih“ Sarajevskih zima, kada je sve bistro, lijepo, suncano sa velikim kolicinama snijega. Razmišljali smo se dali da idemo na neku od planina ili da ostanemo u gradu. Tada mi je pala na pamet prekrasna ideja. Bio sam ushicen kao malo dijete. Skakutao sam sa svojom kcerkicom sa istim entuzijazmom. Sve moje slike zimske idile su mi prošle kroz glavu. I sveli se samo na jednu. Ultimativnu!

Idemo se sankati na šljiviku? – ispalim odusevljeno.

Svi šute, zgledaju se, ne znaju jesam li ozbiljan ili se šalim.

Tata, ja necu da se sankam na šljiviku, ja hocu da se sankam na sankama! – kroz suze mi odgovori kcer i uputi onaj molecivi pogled koji samo mala djeca znaju uputiti, razoružavajuci me i u bilo kakvoj nakani da joj se suprotstavim.

Do mene. Objasnio sam joj da se na šljiviku ne jedu šljive, nego se tamo zimi sanka. Na sankama. Isto kao na planini. I to nema veze sa tim da tamo nema ni jedne jedine šljive. Niti ce ikad više i biti šljive. Ali tamo ima staza. Na kojoj se sanka. Na sankama. Na šljiviku.

Tako je moja kcerka naucila pravo znacenje rijeci šljivik.

Prenio sam znanja na sljedecu generaciju. Istina, imali smo malo problema kasnije kad mi je kcerka krenula u školu i to na predmetu „Priroda i društvo“, ili tako nekako. Nastavnica nije bila sa Grbavice pa nije znala za šta šljivik služi. Naucice, mlada je. Ima vremena.

Na šljiviku se sanka. I tacka.

Bar na Grbavici.

Ako me budete i dalje htjeli šta pitati šljivik ce postati šljivik šljezove boje.

Tako je bolje da se ne peglate dokazujuci mi da je šljivik mjesto gdje rastu šljive. Znam ja to. Samo to nije tako na Grbavici.

VRATICE SE VALTER..............

Uvijek sam se divio strip junacima. Od svih požrtvovanih me, kao i vecinu djecaraka u tim godinama, naravno, zadivljavao Zagor-Te-Nej. Fantastican lik uvijek spreman na akciju, posprema sviju redom svojom sjekirom a opet tih i miran, vuce za sobom Ciku Felipea Kaetano Lopez Martinez Gonzalesa koji ima jednu od zahtijevnijih uloga pratioca slavnih junaka iz stripova svako malo uzvikujuci: karamba i karambita. Sad, mnogi su skloni tvrdnji da su njih dvojica u stvari bili gey par i da su se borili za prava homoseksualaca, jer kad malo bolje razmislis jedan takav laf poput Zagora se nikada, ili veoma rijetko, mogao vidjeti u drustvu zena. Pripadnice ljepseg pola svakako imaju obicaj da kazu da su najveci lafci pederi. Ma sta one znaju?! Samo cekam da se na gey paradama pocnu oblaciti i kostime Duha Koji Hoda. Iako, mnogi od njih bi u stvari voljeli da budu Ciko i da kad ugledaju Zagor(ovog).................... pa da uzviknu: karamba i karambita.

Ima tu jos likova koji se ovde moraju pomenuti. Licno meni najdrazi, odnosno onaj cijim sam zivotom kao djecarak mastao da zivim bi bio Mister No. Hem pilot, hem zivi u raju okruzen morem, ajkulama, pticicama, konobaricama (znaci garant nije peder), hem ispija ogromne kolicine alkohola a nista mu nije, hem ima osnovnu karakternu osobinu koju dijelimo a to je da je mrgud. I dobro mu naocale stoje!

Tu je i neprevazidjeni Dock Holliday, istina ne strip ali ipak junak, koji je „dosao tiho i usao u legendu“ trazeci bolje zivotne uslove za svoja bolešcu napacena pluca istovremeno pušeci tanke Virginija cigarete sa plavicastim dimom. Ali zapali samo kad upuca kakvog zlocu. I on nije bio papak ko Zagor sto se tice zena. On je bio, moze se i reci, zavodnik. Najvise me dojmio kad je spašavao neku nekada prelijepu djevojku kojoj je neki neotesani gonic krava napravio odvratan ožiljak preko citave jedne strane lica, pa onda drama ko ce koga upucati, taj gonic krava Docka ili Dock gonica, pa naravno da Dock, koji ne bi bio Dock da to nije tako, upuca zlocestog gonica i ode toj nekada prelijepoj djevojci sa oziljkom na licu i poljubi je, vjerovali ili ne, samo jednom i to u obraz, i to onu stranu na kojoj se nalazi oziljak nebili ta zena dobila opet volju za životom, kao sto je nekada imala dok nije bila ružna. Dock humanitarac. I onda, naravno, a sta drugo nego odjase u suton. Zajeban Dock.

Sto ja ovo pricam? Zato jer nama definitivno treba neki novi junak. Ne june kao ovi nasi lokalni! Nego neki lijepi, sarmantni lik, sa bicepsima i tricepsima koji ce mu se nazirati preko odijela, ali ne previse da ne ispadne klosar. I to neki iz uvoza, jer ako bude lokalac odmah cemo se posvadjati oko nacije, porijekla, porodicnog stabla, međe izmedju njegove i komsijine parcele za vikendicu, oko toga jeli i kad neko njegov presao na Islam ili je on u stvari direktni potomak Sultana, jeli mu babo u stvari Franjevac ili je bezgrešeno zacet. Znaci, sasvim jasno, nama treba neki uvozni junak takvih i slicnih karakteristika. I kad zapadnemo u nevolju mi fino zovnemo tog nekog naseg Batmana saljuci signale u nocno nebo i cekamo da nam covjek rijesi ove nase probleme. Ha, ja! Lijepo se zavalimo i gledamo predstavu koju nam priredjuje nas glavni junak. On bi trebao da riješi sve nase probleme nezaposlenosti, korupcije, kriminala, privatizacije, namjestenih tendera, droge, silovanja, pedofilije, ulicnih bandi, organizovanih mafijasa, prevrtljivih i korumpiranih politicara, secesije, autonimije, entiteta, distrikta, kantona, pronevjera, losih zdravstvenih usluga, mobinga, konkursa sa slikom, maloljetnicke delikvencije, perverznjaka, džeparoša, organizovanog prosjacenja, otmica, sudova..........

A mi cemi lijepo, k'o gospoda, tu predstavu promatrati sa svojih prozora uz pivo, kikiriki i daljinski i uzivati u cinjenici da I MI SVOG JUNAKA IMAMO!

Samo me nesto strah da ce onaj signal koji cemo slati u nocno nebo raditi kao light-shou.

Ali nema veze. Zato mi ne moramo bas nista raditi na tom pitanju. Halalili bi mu i da je peder. I to onaj Zagor(jeli).

Nama ce naš junak sve probleme riješiti!

JAŠTARADI!!!!

Koliko ti je godina? – upita me stariji covjek koji je sjedio preko puta mene za stolom na kojem je bio prostrt karirani crveno-plavi stoljnjak sa limenom pepeljarom dupke punom ugasenih cigareta. Sa strane su stajale jos poneke koje se dime i svojom zeravicom ne dozvoljavaju onima koje su vec bile ugasene da i zaista prestanu tinjati. Sto je bio prepun pivskih flasa koje se, ocito, u toj zabitoj kafani nikada nisu odnosile. Samo su se donosile, sto radi lakseg naplacivanja od strane rasklimane vremesne konobarice koja je jos uvijek mislila da je zanosna kao Merlin Monro, sto radi dokazivanja i pokazivanja kolicine popijenog alkohola susjednim stolovima, jer se u toj kafani moras stalno dokazivati. I koliko si popio i koliko mozes platiti. Sto vise pivskih flasa na stolu to si uvazeniji gost. Neuvezani i nerazgovijetni govor ostalih pijanaca, koji nikom osim njima nije bio razumljiv, je nadglasavao zvuke sevdalinke koja je dolazila sa jeftinih zvucnika koji su stavljeni na pod sluzili vise kao jos jedno pivsko odlagaliste nego kao sredstvo za slusanje muzike. Naravno, svako malo, bi neki pijanac setajuci od stola do stola povukao svojim alkoholom obamrlim nogama kablove od istih zvucnika momentalno prekidajuci note koje su sa njih dolazile i uz zaglusujucu buku obarao naredane pivske flase sa njih. Sve je to, uz kletvu, odmah popravljala nasa, u svojim ocima, zamamna konobarica. Covjeka sam tada prvi i posljednji put u zivotu vidio ali sam ga, ni sam ne znam zasto, veoma dobro zapamtio. Bio je nizak, nabijen, jake brade, guste crne kose koja je nekim jefitim gelom bila jako zalizana, nosio je tada modernu „bradu od tri dana“, lezerno otkopcane kosulje tako da mu je „tapiserija“ muzevno virila van. Zvao se Džemo, bar nam je tako rekao. Za istim stolom su sjedila i moja dva prijatelja, Nikola i Simo. Tih godina smo dosta vremena provodili skupa radeci sve one momacke radnje koje su se obavljale uz studiranje. Obojica djeca vojnih lica koja su se nekada doselila u Sarajevo i ostala tu. Strogo odgojeni, tek su tih godina prestali insistirati na ozbiljnom izrazu lica te ga, sa vremena na vrijeme, zamijene sa iskrenim osmijehom. Mislim da su i roditeljima tih godina prestali salutirati kada su izlazili iz WC-a ili se mimoilazili po hodnicima velikih vojnih stanova. Ali, u biti, bili su dobri momci. Oni od kojih te glava nece zaboljeti, niti cete bespotrebno ogovarati, niti prenositi dalje nesta sto im u povjerenju kazes. Jedan od njih dvojice je poznavao Džemu i pozvao ga da nam se pridruzi za stolom.

Dvadesetdvije – odgovaram sa dozom strepnje istovremeno je pokusavajuci prikriti smrknutim licem. Nisam volio tu ruznu kafancugu gdje su Simo i Nikola voljeli da navrate prije nego se zapute u grad, jer su u njoj mogli popiti tri pive za cijenu jedne u gradu. Uvijek sam malo zazirao od tih faca koje su se skupljale tu. Propali ocevi, muzevi, politicari, ljubavnici, sefovi smjena, radnici sa traka u jos uvijek socijalistickom drustvu ...... propali ljudi koje je uvezala nevidljiva poveznica alkoholnih isparenja. Svi u nekom svom filmu, bez nade da ce ga zamijeniti nekim drugim, svi sa nekim svojim neispricanim pricama. Zaviriti u te glave bilo bi veoma opasno jer bi te njihova zbilja mogla povuci za sobom u dubine njihove intime, koja je sve samo ne njezna i prijatna.

A sta vi momci radite u zivotu? – pitajuci nas svu trojicu odjednom, prelijecuci pogledom sa jednog na drugog istovremeno nas ispitujuci svojim pogledom.

Studiramo. Njih dvojica su na elektrotehnici a ja studiram ekonomiju – odgovaram za sviju.

Ekonomista! Meni u mom poslu treba jedan dobar ekonomista.

Ah, jeli? A cime se ti bavis? – pitam.

Ja RADIM! – naglasava ono „radim“.

Naravno da radis – ne razumjevsi ga u potpunosti – ali sta radis?

RADIM u Njemackoj! – istovremeno zavrcuci zglobom ruke, sto je bio poznati znak za kradju bilo koje vrste.

He, he, a sada si na „Praznicima u Sarajevu“ – pokusavam iskulirati svoje neznanje na ono njegovo prvo „radim“.

E, moji momci, da mi je ova pamet i vase godine, dokle bih ja dogurao – ispali dajuci do znanja da je tema „radim“ zavrsena. Izgledao je kao da zna sta govori. Meni se ucinio cak i mudar. Zivot i stalna borba ga je takvim ucinila. Da dostigne onu lopovsku mudroliju kojoj nijedan mig niti trzaj lica nije mogao neopazeno proci. Osjecao sam se kao da vidi kroz mene, kao da sam mu dosadno stivo koje je toliko puta do sada vec morao procitati.

Pa koliko ti imas godina Džemo? – upita ga Simo.

Duplo vise nego ti momcino! Duplo vise!

Piva za pivom i karirani stoljnjak polako postade odlagaliste flasa, istovremeno postajuci vlazan na mjestima gdje je pivska pjena pobjegla iz flase prilikom jednorucnog brzinskog otvaranja od strane nase Merlinke a limena pepeljara je odavno izgubila smisao jer smo samo po sjecanju, boreci se sa flasama, gasili cigarete na mjestu gdje smo je zadnji put vidjeli. Sad je vec bila potpuno prekrivena pikavcima.

Rata u Bosni nece biti – svecano izjavljuje vidno pijani Džemo – ovde se to ne moze dogoditi. Mi smo ovde braca. Nek se oni jebu u Hrvatskoj ali rat se u Bosni ne moze desiti.

Naravno da nece – nadovezuje se Nikola – Šta treba, ja da odem u Bele Orlove a Valter u Zelene Beretke – smije se dok krivi usta – A Simu su svakako proglasili nesposobnim za vojsku. On moze u bolnicare!

Ma nema teorije! – svi u glas.

Ma nema teorije! – samo Simo jos jednom ponavlja – ja odoh u mornare. Osvojim Neum i odmaram.

Kakva glupost samo zadesi Hrvatsku! – pametno zakljucujemo.

Ja momci moram ici jer sutra idem nazad na posao. U Njemacku. A vi se cuvajte ovde ako bude sranja – pjanski nas izljubi Džemo i ode iz naših života.

I ne plati. To smo saznali dok nam je nasa, sada vec najljepsa konobarica na svijetu, ljepsa  i od same Merlin Monro, naplacivala ceh.

Ja šupka Džeme!

Jebaji ga! Šana uvijek ostaje šana.

Šana majka. Mor'o je on i nas odratiti......

Mi se ubismo studirajuci a on doktorat k'o „štucer“ zaradio......

(Štucer je onaj lopov koji zapricava prodavacicu dok drugi krade)

Uskoro je izbio rat. Isti onaj za koji smo govorili da se nikada u Bosni nece desiti. Uskoro su Simo i Nikola jednostavno nestali. Ni pisma ni razglednice od njih ne dobih. Kasnije saznah da je Nikola u Beogradu a da je Simo otiso na Pale da ujaku pomogne oko okopavanja krompira. Famozna „godina krompira“ je dosla u nase zivote. Djeca vojnih lica koja nisu znala nista?

Dvadesetak godina poslije sam svratio na kafu u jedan mali lokalni kafic na Grbavici, gdje smo i nekada davno dolazili i kao „mala raja“ slusali one velike kako se medjusobno nadmudruju upijajuci svaku rijec, frazu ili pokret glavom koji smo vec sutradan usvajali i plasirali dalje. To je bilo veoma popularno mjesto za obavljanje ceremonijala jutarnjih kafa. Kad se kaze „jutarnja kafa“ misli se na period do tri sata popodne, period dok radnicka klasa udarnicki radi lokalni gelipteri ispijaju svoje jutarnje doze kofeina. Jedni uz druge i jedni sa drugima su sjedili Sarajevski doktori nauka, radnici trecih smjena, šaneri svih profila, studentarija. Ali je uvijek postojala samo jedna podjela. Podjela na „malu“ i „veliku“ raju. Ko god da si i ciji god da si ima a sjedis sa svojom generacijom. Dva brata nikada nisu zajedno sjedila jer nisu ista generacija. Nisu ista tipa „raje“. Naravno, dok se ne dodje u godine kada i deset godina razlike ne igra nikakvu ulogu. Zanimljivo, ali u tom kaficu jos uvijek sjedi ista ta galerija likova koja je tu sjedila od momenta kada se prvi put taj kafic otvorio. S tim da je generacijski jaz nestao medju prijeratnim generacijama. S tim da smo sada i jedni i drugi bili „starija raja“. I s tim da nas „mladja raja“ ni izbliza ne postuje kao sto smo mi postovali svoju „stariju raju“. Ali i to je valjda normalno. Danas se ne salje „mala raja“ da ti sa obližnje trafike donese kutiju Marlbora. To je bila kombinacija u kojoj svi dobijaju. „Velika raja“ dobija svoje cigarete a „mala raja“ dobija mogucnost da ponosni nose Sarajevski Marlboro u svojim rukama citavih stotinjak metara. Danas smo razasuti po svim dijelovima grada, zivimo na potpuno razlicitim lokacijama, ali i danas kad me ko upita odakle sam, ja odgovaram: sa Grbavice! Velika raja sa Grbavice. I dolazim u svoj kafic na kafu da sa istom galerijom likova koji i ne moraju pricati izmedju sebe ali znaju da su im tu vrata sirom otvorena. Tesko je danas naci slicno mjesto za popiti kafu. Veoma tesko. Ili ljudi, kao i ja, ljubomorno cuvaju samo za sebe i svoju mahalu postojanje takvih mjesta pa im cak ni ime ne spominju.

Ivek, jeli ti Jaca snijela sarmu da i rucas ovde u kafani jer ti si ovde inventar. I to onaj nepokretni. Onaj zašarafljeni za stolicu – upitah prijatelja za koga jednostavno znaš da ces ga tu naci. Onoga kojeg moras napasti „na prvu“ da on tebe ne napadne. Jaca mu je supruga a žive nekoliko spratova iznad kafica u stanu sa pogledom na njega. Valjda ga tako drzi na oku (salim se Jaco, ljubi te drug koji te gurao na trociklu kad si imala tri a ja cetri godine).

Ma nece, pukla mi kanafa kad mi je grah sinoc sa prozora spustala. Nego, trazio te Dzuro – uzvraca on.

Onaj sto mi ga je guro. Jel taj?

Jest, jest, taj.

Sta se ona mala raja tamo svadja? – upiruci prstom na skupinu mladica koji se zucno raspravljaju oko necega ga upitah. To je bila nova generacija „raje sa Grbavice“. Momci od svojih dvadesetak godina. Svi nekakvi visoki i mrsavi. Makaron generacija. Zasto makaron? Zato jer su na njima u ratu odrasli i pretvorili se upravo u njih. Tanki a dugacki. A bubuljice po njihovim licima predstavljaju fino birani bešamel sos.

Nemam pojma.

Makaroncici, necete se pobiti valjda? – viknem prema njima.

Ma necemo Valtere – odgovaraju iako su vec odavno u gardu za tucu.

Oko cega se svadjate?

Ne znamo ko je na redu da uplati kladionicu. Pa se prepiremo.

Koliko vam je ta uplata?

Dvije i po marke – odgovaraju sa nadom u glasu.

Evo vam dvije i po marke samo nas pustite da na miru kafu popijemo.

E, moji momci, da mi je ova pamet i vase godine, dokle bih ja dogurao – izgovara Ivek prema njima svjestan da ga nece razumjeti.

Do Njemacke Ivek.

Do Njemacke.

Sa Dzemom šanerom.

Samo ne bi imao sa kim kafu popiti.

VRATICE SE VALTER................

Šetam pored Miljacke koja je ove godine i nakon svih silnih padavina koji su pale i slile se u nju bolesno mala. Vještacki slapovi uporno vrte neki debeli i kvrgavi panj za koji niko ne može sa sigurnošću reci otkud se našao baš tu u jednom malom gradu poznatom po atentatima, ratovima i olimpijadi. Ili mi umisljamo da je poznat. Naravno da ne mogu a da se ne sjetim svih onih panjeva koje smo bacali u Miljacku nebili ono izbacilo najdrazu nam fudbalsku loptu u nekom apokalipticnom sudaru njih dvoje i oslobodilo loptu iz ralja virova Miljacke. Takva situacija je podrazumijevala i beskrajnu strpljivost mladjahnih djecaka koji su stajali, malo nize nizvodno, na betonskim dijelovima korita smrdljive rijeke čekajuci da se to i desi. Znalo je to trajati satima a sve u strahu da nekako sami izbavimo nesretnu loptu jer je tih dana Miljacka znala biti mnogo veca nego sto je danas. Danas lopte nije bilo. Samo se kvrgavi panj nepotrebno i besciljno u nekom svom filmu vrtio. Sam. Danas nije bilo ni djecaka. Njih sve rjedje srecem kako igraju „na male“ ili basketa na namjenski izgradjenim igralistima. Oni danas igraju lopte na konzolama. Odvratnog li imena. Konzole.

Ali danas je u tako mirnim, ali i dalje veoma smrdljivim vodama nekada rijeke a sada otvorene kanalizacione cijevi koju i dalje zovemo Miljackom, koja je, zamisli cuda, bas bila razlog da se na ovim dijelovima vrleti Bosanskih udari kamen temeljac za grad kojeg danas zovemo „svojim“, bio jedan veoma ozbiljan covjek. Nijemo je, savijenih ledja i zavrnutih nogavica „k'o nekad u 8“ pogledom pretrazivao dno muljave rijeke. Pozelio sam mu brzo ozdravljenje jer ce u najboljem scenariju zavrsiti sa gljivicama koje ce lijeciti jos bajavijim kremama. Ali on se nije dao smesti. Gledao je ispred svojih nogu, i polako premjestao jedan kamen za drugim, podizuci ih i bacajuci malo dalje od sebe. Sa svakim podignutim kamenom mulj se izmedju njegovih nogu brzo podigne i onda polako ode nosen strujom.

Bistro majstore – dobacivao je jedan slucajni prolaznik apsolutno svjestan da od pecanja u ovom dijelu Miljacke nema nista. Covjek se nije obazirao. Samo je i dalje sporo prebacivao jedan kamen za drugim.

Ima li sta majstore? – dobaci mu drugi prolaznik – nadje li se šta?

Tanko! – odjednom odgovori onaj odozdo i dalje ne dizuci ni glave ni pogleda.

Nać'eš moj kurac dole! – odgovori mu ovaj sa obale.

Beli cu ga ovde i naci kad ti ni za sta drugo i ne služi, seljacino seljacka doš'o si pošten narod ovde zajebavati – odbrusi onaj odozdo.

E, daBogda se u tim govnima udavio – rece i ode svojim putem neznani junak sa obale umiruce rijeke.

U medjuvremenu se masa ljudi na obali pocela povecavati. Svi su imali neke svoje teorije.

Mora da mu je nekakvo zlato ispalo, cim gazi po Miljacki!

Ma kakvo zlato, mora da mu je kompletno porodicno nasljedje ispalo dole!

Ma jok, ljudi moji, kako vam nije jasno. Vidite da trazi kamen kojim je oznacio gdje je zakopao ratni plijen. Doslo mu iz guzice u glavu da ga iskopa jer je vodostaj nizak pa mu sad nije veliki zahmet.

Jastaradi, eto ce u po' bjela dana iskopavati ratni plijen.

Jelde, majke ti tvoje, a kako ce nocu vidjeti gdje mu je kamen kad evo i sad ne zna gdje je?

Masa za momenat utihnu. Svi su se dobro zamislili o stvarnim razlozima gacanja po Miljacki, sve dok jedan, valjda najpribraniji od sviju prisutnih, ne upita:

Sta to, živ ti meni bio, tražis dole?

Trazim tvoju mater, eto, jesil' cuo sad? – vidno nanerviran ispali covjek iz rijeke – imate li vi ljudi kakva preca posla nego da mene ovde zajebavate. Hajte ljudi kucama, na pos'o, koji vam je?

Bolan ne bio, znas li da je sada zbog recesije stopa nezaposlenosti 44%? K'o da mi imamo gdje raditi! A neki i rade samo nisu u kancelarijama – uzvratise mu odozgo.

Pa ne igra mecka ljudi! Šta vam je? Što ste se bas ovde svi iskupili ko da je red za humanitarnu?

Eeee, ovo je nama bolje od mecke majstore! – sad su se vec svi smijali. I oni na obali i covjek iz rijeke.

Sidji do rijeke, veceras ja sam dole – poceli su pjevati Sarajevski mangupi.

Sidji do rijeke, ljepse je sve u dvoje – sad vec horski.

Alo ronioc! – zacu se sa druge strane obale gdje su se nalazili tereni za bočanje.

Nadje li tu svoju sretnu balotu, jebla te ona, pocinje finale?

I bas u tom trenutku covjek iz rijeke slavodobitno podize malu crnu kuglu za koju su bile zaljepljene meni nepoznatog porijekla niti koje su visile sa nje, protrese je u vodi izazivajuci zgražanje svih prisutnih na obje strane rijeke i ispali:

A, tu si ljubavi moja! Koliko sam te samo trazio! – i samo sto ne poljubi onu kuglu.

Jebla te kugla, da te jebla – zacu se sa nase strane rijeke – oca'm ja sam mislio da ce podmornicu iz drugog svjeCkog iskopat' odozdo! – svi se smiju.

Nemate vi pojma! – uzviknu covjek iz rijeke, izadje bosonog van i uspenja se do terena za bočanje.

Jesi'l je to naš'o? – zacu se novi glas sa druge strane rijeke.

Jesam! Jesam! – osjeca se sreca u glasu.

Eh, sad možeš na olimijadu!!!!!! – odgovori mu isti glas.

Nešto razmišljam, možda mi i stvarno nemamo pojma, jer ko može znati zašto je covjeku iz rijeke ta kugla baš toliko bitna da rizikuje razne bolešcuge svijeta gacajuci po Miljacki za njom? Ko može znati, osim njega, kakve ga uspomene za nju vežu? Ko može znati ko mu je možda poklonio? Može li iko zamisliti da mu je ta kugla poveznica sa nekim ljepsim vremenima, koje je i on zasigurno imao? Može li......svasta covjeku sada pada na pamet. Možda ga veže za djecacke dane kada je gacao po Miljacki vadeci fudbalske lopte iz nje bacajuci kvrgave panjeve u vještačke slapove?

Pravu istinu zna samo covjek iz rijeke.

Ili stvarno ide na olimpijadu!!!!

VRATICE SE VALTER...........

Proljeca su cudno vrijeme za živjeti u Bosni i Hercegovini. Sve se budi. I priroda koja te omamljuje svojim ljepotama, životinje koje te podsjecaju da i one zive tu zajedno sa nama, i hormoni uspaljenih mladjahnih generacija i onih koji to vise nisu a foliraju da jesu govoreci: covjek je mlad onoliko kako se osjeca......i sjecanja.

Prirodi sam zahvalan do neba sto se probudila. Nekako sa sobom budi i mene. Pocinju se kovati planovi, gdje cemo, sta cemo, koliko cemo, mozemo li, dokle cemo, sa kime cemo. A sve to sa neopravdanom vedrinom na licu samo zato jer je proljece, jer je toplije i jer nema onog metra snijega oko nas koji nas je zarobio pod svojom tezinom toliko da nam se nije mililo zrak udisati a kamoli nesta planirati ili ne daj Boze raditi.

Budjenje hormona mladjahnih generacija je neka druga prica. Efekti globalnog zagrijavanja su tu najvidljiviji u obliku kolicine odjece koju pripadnice ljepseg pola oblace. Nisam puritanac ali me je jednostavno ponekad stid gledati to sve. Obicno mi treba neko vrijeme da se naviknem na najnajnoviju modu koja podrazumijeva podrezivanje iste one proslogodisnje suknje za jos par centimetara. Pitam se sta ce se desiti kada vec vremešna suknja se skrati do širine obicnog kaiša. Hoce li ponovo krenuti iz pocetka sa suknjama do clanaka ili ce gologuzi hodati okolo. U kakvom vremenu živimo ova druga opcija mi se cini mnogo vjerovatnijom.

Ali......da se nadovezem na ovo posljednje. Sjecanja. Svi se sjecamo nekih tamo aprila. Evo su nas ini mediji sinoc podsjetili i na neki tamo 2. Maj 1992 godine. Rijetko nasim medijima kazem, ali za ovo sinoc moram reci: aferim!

Neka ste. Da se ne ponovi.

Neka ste. Da opet na neku okruglu godisnjicu, kao sto je ova sa brojem 20, ne zaustavite kakvo dijete na ulici koje ne zna sta se to dešavalo prije tacno 20 godina bas na mjestu gdje ona u onoj svojoj najnajmodernijoj, tek podkracenoj suknjici stoji pitajuci se dali je kamera uhvatila onu dlaku koju je promašila brijuci se. Zaista ni njoj ni bilo kome drugom ne zamjeram. Samo konstatujem. Samo uocavam cinjenicu. A ova situacija to zaista jeste. Cinjenica. Ali ona porazna. Cinjenica koja pokazuje i dokazuje koliko nam je kratka pamet. Koliko nam je u stvari nebitno. Koliko nemamo ideje. Vizije. Koliko se ne znamo boriti sa sudbom svojom. Nije to situacija u kojoj mozes reci: popusti me sa tim, trebamo se okrenuti buducnosti i ici dalje. Da bi to uradio trebas prvo nauciti proslost i uciti od nje pa tek onda reci idemo dalje. A dalje ici treba. Ali nigdje neces dospjeti ako ne nauciš od prošlosti.

Neka ste. Da ipak ostane jos jednom ubilježeno šta se dešavalo taj dan oko predsjedništva, na Vracama, na Skenderiji, u Dobrovoljackoj, oko komande JNA, na rubnim dijelovima grada pa i na aerodromu.

Neka ste. Da se jos jednom zapiše ko je napao Sarajevo taj dan. A ko ga je branio.....

Neka ste. Jer opet punih usta mogu reci. Sarajevo je branila raja!!!!!!!!!!

Neka ste. Sto opet, i nakon svega, mozemo reci, opet punih usta, da Sarajevo najviše volimo, da smo na njega zapravo bas zato i ponosni, jer je i nakon takvog zla izašlo kao kosmopolitski grad.

Neka ste. Jer i nakon svega mogu reci da djelim ljude na ljude i one koji to nisu.

Neka ste. Da se ne ponovi.

Da ići dalje možemo....

Duševno osakaceni, ali dalje....

Poceo je sasvim standardno. Dan. Budjenje, umivanje, brijanje, spremanje, zatezanje, zagledanje medenjaka uz osmijeh jer mi je pao na pamet budalasti frizer Elvir koji mi, kad me jučer šišao, reče:

Sad ti žena nece imati orjentir u mraku!!!!

Kako to? – velim.

Pa nece imati odsjaj medenjaka u mraku i nece te moci naci veceras! Vidi samo kako sam ti pokrio celavicu – pokazujuci ponosno svima u salonu, sav usturen, svoje remek djelo - Bice joj kao da te vara sa tobom samim!

Ne trebam reci da je pun frizerski salon manekenki, politicara, direktora i onih koji bi zeljeli to da budu, koji su uredno citali teska štiva tipa Gracije ili Azre, odmah promijenio svoje interesovanje, sklanjajuci poglede sa intervjua sa Lepom Brenom ili odabira boje kose iz Elvirovih kataloga, i sa osmijesima poceo pratiti nasu konverzaciju.

Ma znam. Imas pravo – odgovaram – ali zato tvoja zena nema problema sa svetionicima u mraku.

Kako to? – veli sad on.

Pa vidi te kakav si cupav. Nemas ni medenjaka. Ona, htjela ne htjala, je morala nauciti pipati u mraku. I cim sta cupavo napipa, napadne ga. Sreca pa nemate cuku!!!!!!!!!

Sad je vec salon plakao. Ali nije ovo prica o Elvirovom frizerskom salonu i njemu samome, iako se mnogo toga o njemu moze napisati, nego o cinjenici da sam se ja to jutro probudio veseo, sto je slucaj rijedak kao i Bingo. Obicno sam ljut, mrzim sebe i cijeli svijet, mrzim sat sto me budi, mrzim spremanje, mrzim brijanje, mrzim umivanje, mrzim jutarnja pitanja......mrzim Strumpfove. Mozda je Šurda tu negdje samnom. Ali nije. Nije, jer on nema medenjak i mora nositi kapu za spavanje. A ja sve više i više svijetlim u mraku. To bi bila osnovna razlika izmedju nas dvojice. Osim tog jutra kad sam se probudio sretan i veseo. I što ne kasnim na posao. Trebalo mi je odmah biti jasno da ce me grom strefiti taj dan.

I izlazim vani, „oci k'o fildžani“, sredjen i skockan kao rijetko kada, odijelo , kravata i ta prica, osmijeh na licu i pjesma od EKV u glavi „Kakav radostan dan“. Otvaram vrata od haustora, kad vani pada kiša „iz neba i iz zemlje“, a citav predulaz popunjen komšijskim glavama koji strpljivo cekaju da ista prestane padati. Pade mi na pamet ovaj naš novi Čedo Orlović koji nam je najavio najtopliji kraj mjeseca aprila u posljednjih 50 godina. Aferim, momcino bas si ga danas ubo sa prognozom. Nema veze, auto mi je blizu jer sam sinoc uspio parkirati na najblizem parking mjestu, samo cu kratko pretrcati te necu mnogo pokisnuti.

Komšiluk – obracam se nacickanim glavama koje cekaju da kisa prestane padati – idem malo niže prema gradu, pa ako nekome odgovara..... – nisam ni izgovorio sta sam zamislio da kazem kad me najmladja od pomenutih glava, ženskog roda, prekide i rece:

Idem ja!!!!!!! Idem ja!!!!!!! – i pravo put mog auta. A ja ne znam ni ko je, ni cija je, ni sta je doticna dama, ni kako zna prema kojem autu treba ici, ali je ona dosla do njega prije mene. Mislim se, do mene je, jer veoma cesto mi se desava grozna stvar da zaboravljam ljude. Otkljucah auto i mlada dama sjede otraga kao da se u taxiju vozi. Palim, krecem i cujem sa zadnjeg sjedišta:

Ja cu na Marin Dvor!

Mozda niste dobro culi, ja idem do Malte, pa ako vam odgovara na nekoj tramvajskoj stanici da vam stanem – uljudno odgovaram mladoj gospodji.

Aha! – i ušuti.

Šutim i ja. Pa mi postade nezgodna ta tišina. Možda se ona moja mušterija sa zadnjeg sjedišta „ima slike nema tona“, jer sad sam vec i zvanicno postao taxista u njenim ocima,  sprema da izvadi iz omanjeg tabuta, koji torbom zove, kakvu „močugu“ i raspali me sa njom po glavi. Desavalo se i to.

Ružno vrijeme – konstatiram nebili nekako zapoceo kakvu takvu konverzaciju.

Jah! – i ušuti.

Možda se ipak proljepota danas popodne. Tako su najavili – nastavljam dalje.

Ma ja! – i ušuti.

A gdje radite ako se smije znati? – pitam nesuvislo.

Na Marin Dvoru. I znate, kasnim na posao.

Pa dobro, ako bas toliko kasnite, odbacicemo vas do posla, nije problem. Samo cemo skrenuti na Vilsonovo šetalište jer je tamo manja gužva. Odgovara li vam sa te strane? – opet upitah.

Naravno – i ušuti.

Šutim i ja. Šta drugo da radim? Skrenusmo na Vilsonovo šetalište, kiša i dalje lije, polako ubrzavam. Semafor. Stajem. Opet krecem. Šutim. Šuti i mušterija koja kasni na svoj posao, koju vozim na njen posao da zakasni sto krace a ne haje sto i ja kasnim na svoj posao, jer nju, tako slatkorjecivu i društvenu, bas onako dražesnu, vozim....koju bih najradije „za uši“ izbacio napolje i sebe odvezao na svoj posao na koji i ja kasnim. Al' eto ipak šutim. I polako vozim prema Marin Dvoru. Sve dok dva policajca u kišnim kabanicama nisu mahnuli prema meni, pokazujuci da stanem u stranu. Baš kad smo došli na Marin Dvor. I ja stanem. I šutim. Ali mušterija više ne šuti:

Hvala vam najljepsa – i otvori kišobran i ode ispred policajca koji prilazili.

Gledam za njom. I šutim. A svašta bih za njom dobacio, a ne mogu, jer policajac mi je vec nad prozorom.

Dobar dan gospodine – pozdravlja me uljudno policajac pod kišnom kabanicom niz koju se slijevaju potoci kiše.

Dobar dan – odgovaram.

Možemo li dobiti vaša dokumenta na uvid? – nastavlja veoma uljudno uljudni policajac.

Naravno gospodine – nastavljam i ja uljudno – vadim iz ladice potvrdu koju sam dobio da mogu voziti svoje vozilo jer sam ga jucer registrovao pa se saobracajna dozvola nalazi u MUP-u na ovjeri. I naravno vozacku dozvolu.

Gleda policajac u dokumentaciju. Gleda. A ona papirnata dozvola kisne. I kisne.

Imate li policu osiguranja – opet uljudno.

Naravno – vadim i nju i dajem mu je.

Gleda policajac u dokumentaciju. Gleda. A ona papirnata dozvola i polica osiguranja kisnu. I kisnu.

Sacekajte trenutak – i ode prema svom vozilu.

Cekam. Smirujem se jer me huja od „ima slike nema tone“ mušterije još drži. Sad još i više, jer su me zbog nje zaustavili policajci. Istina, ne možeš im ništa prigovoriti, jer veoma profesionalno obavljaju svoj posao. Ali to nije razlog da me huja ne drzi i dalje. Pocinjem opet pjevusiti pjesmicu od EKV-a.

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja,

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja.

Eto i policajca.

Gospodine, znate li razlog vašeg zaustavljanja?

Rutinska kontrola – ispalim kao iz topa.

Ne,ne gospodine. Prekoracili ste dozvoljenu brzinu. Ogranicenje je 50 kilometara na sat, a vi ste vozili 62.

Koliko sam vozio?

62 gospodine. Iako moram napomenuti da bih vas trebao kazniti i zbog toga sto nemate saobracajnu dozvolu.

Pa, dao sam vam potvrdu za nju. Ona se nalazi u MUP-u, u kojem i vi radite i ta procedura traje sedam dana. Nalazi se u VAŠOJ instituciji!!!! I ne mogu da vjerujem da ste me zaustavili zato jer sam vozio 62 km/h.

Da gospodine, ali to nas ne interesuje. Ako hocete mi vam možemo i ovu drugu kaznu napisati.

Pa to je nepravda!!!!!!!! Pa nema smisla!!!!! Pa kriminalci voze 200 na sat i nemaju nikakvih problema!!!!! Pošten narod zaustavljate, a njih ne!!!!!!! Pa....pa....Znate li vi ko sam ja????? – ovo zadnje, zaista nemam pojma otkud mi se nadje na repertoaru žalopoljki.

Ne bih znao gospodine. A nije ni bitno. Zakon je zakon i vrijedi za sviju – opet neizmjerno ljubazno odgovara policajac.

Ma ja sam......ja sam........ja sam jebeni Kalimero!!!!!!!! Eto ko sam ja. Znate li ko je bio Kalimero? – pitam ja sad njega.

Nepravda, pa to ti je! – odgovara uljudni policajac sa osmijehom na licu.

Razoruža me ti. Taman sam mislio da ti objašnjavam da je to malo pače koje okolo šeta i ukazuje na nepravdu, a ti to vec znaš. Nisu ni policajci k'o što su nekad bili.

Pa gospodine, vi imate sada dvije opcije, da potpisete da se necete žaliti i platiti kaznu ili da dokazujete da je ta kazna, ipak, jedna velika nepravda. Šta ce biti?

Kalimero ce potpisati da se nece zaliti – skrušenim tonom, spustene glave i ramena, pogleda uprtog u pod, priznah svoj poraz.

I potpisah. I krenuh dalje, prema poslu svome. A u glavi mi i dalje Kalimero. Ne zali se, dobro mu pravo, ljuska na glavi mu i dalje divno stoji, i pjeva:

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja,

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja.

Sa raspjevanim Kalimerom u mislima se parkirah. Kiša je i dalje pljuštala. Trkeljao sam po autu tražeci kišobran koji mi je tu ostao od jucer. Nigdje ga nije bilo. Tada sam shvatio da mi ga je mušterija „ima slike nema tona“ ležerno, na moje oci, otvorila dok je izlazila iz mog auta kojim sam je vozio na njen posao da ne zakasni iako ja kasnim na svoj, i lagano odšetala ispred policajca koji me zaustavio zbog nje i kaznu mi napisao zbog 12 km/h brze vožnje. Ne bi me iznenadilo da je i onu „močugu“ iz tabuta izvadila i po glavi me opalila. A Kalimero mi u glavi i dalje pjeva. Pa šuti više majmune nijedan, ušuti jer cu ti........dalje se zviždi. Spomenuo sam tu i njega i policiju i sistem i mušteriju i kišu i Čedu Orlovića i ovog njegovog malog sto je dobru vremensku prognozu napravio. I naravno sve uže i šire familije istih. Da se ne ljute.

Dok nisam došao na posao bio sam potpuno mokar. Voda se cijedila niz mene. Morao sam otici do toaleta da se koliko toliko pobrišem. Tada sam vidio da mi je i jucerašnja Elvirova frizura koja mi je pokrivala medenjak potpuno uništena.

Haj, bar mi ženi nece biti neobicno.

Samo da ovaj Kalimero hoce prestati pjevati.

A tek je 8 i 30..................

Zazvonio je kancelarijski telefon.

Halo! Opet kasniš Valtere, zovem te od 8 sati. Jeli sve u redu? – upita direktor sa druge strane.

Ma, fantasticno! – promrmljam.

Nema veze, ne moras mi pricati neku od tvojih prica zasto si zakasnio, nije ni bitno. Trebas otici na sastanak kod Švicaraca jer nam opet prave probleme sa isporukom robe. Kazu da su dobili novog direktora koji bas ne shvata nacin na koji smo do sada saradjivali. Idi, udvaraj se, vodi po ruckovima, pricaj im te tvoje price, radi sta god hoces, ne zanima me kako cas to srediti. ALI SREDI! Neka shvate da ne shvataju. I javi mi se kad zavrsis sa njima.

Pa to je nepravda! – izvalim.

Molim? – zblanu se direktor.

Nista, nista. Kad je sastanak?

U 10 sati. Nemoj kasniti.

Necu ako ne moradnem koga odbaciti usput, pomislim, zahvalim se na razumijevanju i nastavim brisati glavu. Pokusavao sam se koliko-toliko uljuditi ali mi nije to bas polazilo za rukom. Bilo mi je zao mog lijepog odijela koje sam zaista volio. Ovako mokro mi nije bilo ni malo od koristi. Nakon popijene jutarnje kafe sam odlucio da svratim do stana prije dogovorenog sastanka sa Švicarcima te da se presvucem. Tako sam i uradio. Obukao sam odijelo broj dva koje se koristi samo u slucaju velike nuzde a ne mislim na onu koja se upraznjava u toaletu. Odijelo koje oblacim samo kad idem u svatove i najsvecanije prijeme. Smedje boje. Naravno, morao sam promijeniti i sve ostalo jer sam prilikom presvlacenja primjetio da mi je i donji veš mokar. Konacno sam bio spreman za sastanak. Vozeci se, opet prema Marin Dvoru, jer tamo je smjestena naša partnerska firma u koju idem na sastanak sam pokusavao dokuciti razloge njihovog zatezanja u saradnji. Osim cinjenice da im je dosao novi direktor nisam mogao naci nista posebno sto bi dovelo do problema sa isporukom robe.

Kisa je potpuno prestala padati dok sam ulazio u poslovnu zgradu gdje je, izmedju ostalih, bila smjestena i nasa partnerska firma.

Dobar dan – uljudno me pozdravi uljudna sekretarica ispred kabineta direktora, istim tonom kao i policajac koji me jutros zaustavio – nasa nova direktorica vas ocekuje – nastavi ona ustajuci se da me uvede u kabinet.

Direktorica – pomislih – a ne direktor. Barem toliko znam za pocetak. Usao sam u lijepo opremljenu kancelariju gdje je za stolom, pogleda uprtog u kompjuterski ekran sjedila ONA. Moja draga, umiljata, brizna, mila, druzeljubiva i  ko zna sta jos komsinica.

Dobar dan gospodine – rece ona skrecuci pogled sa monitora na mene - sjednite – pokazujuci na stolicu koja je bila najbliza njenom radnom stolu.

Ja sam Selma – pruzajuci ruku da se pozdravi, kriveci lice folirajuci osmjeh koji je bio sve samo ne to.

Drago mi je – jedva izustih od šoka. Moj kišobran se cijedio u cošku kancelarije. Nisam mogao skrenuti pogled sa njega. MOJ KIŠOBRAN!!!! A moja mila komšinica me izgleda nije prepoznala. Nije ni cudo. Ni ja se ne sjecam likova taxista koji me voze.

Pa kako ste gospodjo Selma? – upitah je povisenog tona dok sam se smjestao u stolicu. Ona se malo prenu dajuci mi do znanja da joj se nije svidio nacin postavljanja pitanja.

Dobro, hvala – zacudjeno mi odgovori.

Ružno vrijeme jutros jel' da?

Da, da – i dalje zacudjeno.

Kako ste vi jutros stigli na posao po onoj kiši? – kao zabrinuto ja nju pitam.

Imala sam prevoz pa nisam mnogo pokisla.

A jeste li i kišobran imali? – sad je vec veoma ocito da gubim strpljenje.

Da, da..... A zašto pitate?

Zato jer sam ja zbog toga pokisao do gole kože jutros!

Ah, dešava se da se kišobran zaboravi baš kad ti najviše treba – pokušava ona umiriti situaciju.

Ali nisam ga ja zaboravio gospodjo, VI STE. A onda ste mi ga uzeli iz auta dok sam ja placao kaznu koju sam dobio kasneci na posao jer sam vas dovde dovozio!!!!!!!

Tajac.

Gledao sam je ravno u oci dok je ona pokusavala naci pravi odgovor šireci oci od neugodnog iznenadjenja. Naravno da nije uspjela.

Ah, to ste bili vi – izmuca.

Ah, jesam. To sam bio ja – izmucah i ja oponasajuci njen ton.

Bas mi je nezgodno. Nisam do ovog trenutka ni bila svjesna da sam vam i kišobran uzela.

I meni je BAŠ nezgodno – veoma povisenim glasom.

Opet tajac.

Pa jos malo.

Sto se tice isporuke robe – prekinem mucnu situaciju – kakav problem tu imamo?

Malo je sutila prije nego sto je odgovorila:

Nece tu biti nikakvih problema. Samo smo htjeli skratiti rok za placanje, ali ne mora to biti uslov.

Drago mi je da je tako. Onda je sve u redu? Nastavljamo po starom? – slavodobitno.

Da, da. Nema potreba da partnere poput vas zamaramo trivijalnim sitnicama.

Da, da – ponovim za njom – nema potrebe da partnere poput nas zamarate trivijalnim sitnicama.

Ustanem se, odem do coska kancelarije, uzmem svoj kišobran, uljudno se, kao policajac, pozdravim i odem.

Izlazeci van sam vidio da je sunce pocelo provirivati iza oblaka obasjavajuci upravo mene. I pored toga sam otvorio svoj ponovo nadjeni kisobran. Neka me štiti, pa makar i od sunca. Kalimero je poceo ponovo da pjeva: 

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja,

O kakav radostan dan, a ptice pjevaju aleluja.

Sad nisam bio ljut na njega. Neka pjeva. A nije mi ni Čedin mali metereolog vise bio toliko mrzak. Desi se, sta ces, i da se pogrijesi u vremenskoj prognozi.

Sjeo sam u auto i pozvao direktora.

Riješeno – rekoh mu cim se javio.

Vec? Kako? – iznenadjeno me upita.

Bio si u pravu. Nisu shvatali da ne shvataju.

Ma da, rekao sam ti ja – važno odgovara – ali kako si uspio to rijesiti bas tako brzo? Mislio sam da ces ih citav dan odobroljavati?

Samo sam im objasnio da nije lijepo biti lopov.

Kakve to veze sad ima?

Pa ima.

Haj, kad ti kazes. Nisi im neku od svojih prica pricao.

Nisam. Dozivljavao sam je. I uzeo nazad svoj kisobran.

Kakav kisobran?

Moj kišobran. Haj sad zdravo. Vozim – upalih auto, brisaci automatski podjose raditi a sa njima se podjose vrtiti i papiri koji su bili zakaceni za njih. Reklame – pomislih – i izadjoh iz auta da ih bacim. Naravno to nisu bile reklame nego kazna za pogresno parkiranje.

A Kalimero i dalje pjeva:

O kakav radostan dan..............

Divno. Ma predivno. Druga kazna a nije ni 11 sati. Od muke sam otipkao direktoru sms: duzan si mi 40 KM za pogresno parkiranje! I kad dodjem do tebe podsjeti me da udavim Kalimera!

Bio sam gladan. Vracajuci se u kancelariju svratih na pitu u buregdžinicu koja se nalazila nedaleko odatle. Skromno jelo od kojeg se mozes najesti za citav dan za tri marke sa jugurtom. Imali smo uzrecicu u kancelariji kad nas neko, ko nam nije drag, zeli odvesti na rucak: ne bih ga gledao za te pare. Radije cu se za tri marke pite najesti. Bilo mi je mrsko vucarati vrelu pitu do kancelarije i pritom usmrditi auto pa sam odlucio da jedem u buregdžinici. Narucim. Cekam. Cekam. Guzva je. Vrijeme dorucka. Svi se sjatili na najjeftiniji dorucak. I konacno dobijem svoj obrok. I jogurt. Zvacuci zalogaje sam pokusavao naci smiraj koji mi je danas zaista bio potreban. Cak sam pokusao i sporije jesti kako bih bar na taj nacin usporio ritam i stres koji me rasturao.

Dobar dan jos jednom – zacuh glas iznad sebe. To je bila ONA. Stajala je iznad mene sa svojim tanjirom pite u rukama i tabutom (torbom) objesenim preko ramena, cvrsto je stezuci unutrasnjom stranom ruke. Sve sam mogao zamisliti ali da ONA jede pitu, to bezbeli nisam. I to buredžike preljevene pavlakom i bijelim lukom. Bas onako poslovno. Kad joj se neko bude protivio taj dan ona ce ga samo zadahom ugusiti. Kakva je gadna to bi bila sigurno u stanju uraditi. K'o Superhik. Kad malo bolje razmislim ona i jeste Superhik: uzima od siromasnih da bi dala bogatima. Ko zna, mozda mi je bas ona iz podruma ukrala onu farbu sa kojom nisam znao sta cu pa sam je tamo stavio. I dala je bogatima. Kad dunem i vatru sunem!

Jeli slobodno? – upita me pokazujuci na stolicu preko puta mene.

Zalogaj mi je stajao u ustima. NIJE!!!!!!!!! – vristi mi u glavi. Nije! – i Kalimero me evo upozorava. Nije! – jer ce opet neka nesreca da te zadesi Valtere.

Naravno, naravno sjednite Selma. Samo nemojte blizu mog kišobrana.

Ma jao – progovori ona po prvi put malo opustenije te primjetih blagi akcenat u njenom glasu – i ne znate koliko mi je nezgodno zbog toga. Zaista nisam imala namjeru. Valjda me ona jutrosnja kisa putpuno sludila – akcenat je vec veoma izrazen.

Jah – neodredjeno uzvratih – nije problem komsinice.

Nisam ja vasa komsinica. Boravim kod svoje tetke koja zivi u vasem neboderu dok stan ne iznajmim.

Ah jeli – sa olaksanjem odgovaram sto je necu morati sretati - dobro nam došli.

Hvala vam. Znate kod nas Sarajlije važe za arogantne i bezobrazne ljude. Ufurane. Nisam to do sada primjetila – ovo mi govori sa zalogajem buredžika u ustima – sve su to predrasude – spušta nož na limeni tanjir i zaljeva jugortom – svaki covjek je onakav kakav je – drzi cašu sa jogurtom u ruci – nije bitno ko se gdje rodio – spusta cašu sa jugurtom djelimicno na sto a djelimicno na dršku od svoje ogromne torbe koja je cijelo vrijeme stajala na stolu – zar nije tako? – čaša sa jogurtom se prevrce na mene. Tacnije na moje odijelo „za svadbe i sahrane“.

Tajac.

Pa jos malo.

Znate sta gospodjo Selma?

Ona opet šuti i zblanuto gleda u mene.

Ovo je drugo odijelo koje ste mi danas uništili – tresem se od muke – i mislim da ne zelim da vas danas ponovo vidim jer ce sljedece sto ce mi se u vasem drustvu se desiti biti vjerovatno nesto jos mnogo gore – pokusavam skinuti jogurt sa odijela a u stvari sam ga samo jos vise razmazivao.

A ovo posljednje sto ste rekli – stanka u kojoj ona i dalje tupavo gleda u mene – je jedino dobro sto ste danas izgovorili. AROGANTNI JEL'? JAŠTARADI!!!!!! – ostavio sam nedovršen obrok u limenom tanjiru i poceo se pakovati samo da odem sto dalje od NJE.

Jao, jao, ja se izvinjavam – i podje ubrusima da mi cisti odijelo.

NE PIPAJ ME ZENO DRAGA. HOCEŠ LI DA ME GROM POGODI. NE PIPAJ ME!!!!!!!!!!

Mogu li ja ovo platiti? – pita me.

NEMA TEORIJE! VJEROVATNO BIH UMRO OD TROVANJA! I TO U NAJVECIM MUKAMA.

Stajao sam ispred buregdžinice, sabirajuci misli i pokusavajuci odluciti sta dalje da radim. Kuci na jos jedno presvlacenje, za pocetak. I nosenje odijela na hemijsko ciscenje. Pa nazad na posao. Ako ne poginem gdje putem do tamo. Naravno, Kalimero je opet poceo pjevati. Otipkao sam direktoru jos jedan sms: duzan si mi 30 KM za hemijsko ciscenje odijela! I kad dodjem do tebe podsjeti me da udavim Kalimera!

Ostatak radnog dana sam proveo zavlaceci se u misje rupe da probam bar koji baxuzluk odagnati. Naravno, nakon sto sam direktoru objasnio sta mi se sve izdesavalo taj dan. Ili bolje receno pokusao objasniti.

Valtere, opet mi price pricas. Kakav kisobran, kakav parking, kakvo odijelo, pa jos dva odijela, pa policija, jogurt, pa jos i Superhik i Kalimero. Ti stvarno mislis da cu ti ja placati ciscenje odijela i kazne za parking?

E, jebi ga. Kad malo bolje razmislim i ja bih sam sebi to isto rekao.

Na putu od posla do kuce su se oblaci munjevitom brzinom navukli iznad grada. Osjecao se pritisak u zraku koji je najavljivao nove potoke kise. Nisam obracao paznju na to. Dan mi je svakako bio vec potpuno unisten. Oluja vise manje. Bilo mi je svejedno. Krenule su i prve kapi kise pracene naletima jakog vjetra. Otvorih kisobran žureci prema ulazu. Nebo se tada otvorilo iznad mene. Od kišobrana nije bilo skoro nikakve koristi. Još jedno presvlacenje – pomislim.

Tada je uz zaglušujucu buku, veoma, veoma blizu, preblizu, udario grom. Iznad mene je nebom još i dalje tutnjao huk grmljevine a ja sam stajao kao ukopan. Prepipavao sam se da vidim dali sam u jednom komadu, ne vjerujuci da me nije pogodilo. Zatvorio sam kišobran, stao, raširio ruke i pogledao put neba:

Pa dobro majstore, dokle vise!!!!!!

Nije bilo odgovora. A ja sam cekao. I kisnuo. Opet mokar do gole kože, ali mi je sada vec bilo svejedno.

Dokle? – upitah GA gledajuci put neba.

Odgovor opet ne dodje.

O kakav radostan dan............

Laganim korakom sam se odgegao do haustora. Novo presvlacenje, tusiranje, pranje kose koje je podrazumijevalo i definitivno odustajanje od pokusaja sakrivanja medenjaka i zavaljivanje pred TV. Kako se dan primicao svom kraju nervoza me pocela popuštati. Djeca se nisu svadjala, zena mi se od srca smijala, sa suzama u ocima, dok sam joj pricao danasnje dogodovstine. Cak je i meni sve to pocinjalo biti smijesno. Sve se pocelo vracati u normalu. I taman kad sam se ponadao da bi to bilo to za taj dan zaculo se zvono na ulaznim vratima. Supruga je otvorila, pricala sa nekim, smijala se, zatvorila vrata i dosla do mene sa tanjirom punim domacih kolaca.

Ko je to bio?

Komsinica sa sedmog sprata – smije se.

I?

Donijela kolace – smije se i dalje.

I?

A ona je Selmina tetka. Selma nam salje kolace koje je danas napravila da ti se jos jednom izvine.

BACAJ TO IZ KUCE!!!!!!!!!!!!!

SIHRE JEBOTE!!!!!!!!!

I lijepo udavim Kalimera. Da ne zapjeva....

VRATICE SE VALTER...............

Ukoliko se odlucite na citanje, predlazem da prvo procitate:

JA SAM LIJECENI SARAJLIJA!

jer se radi o svojevrsnom nastavku. Mozete cak prije toga procitati i

MINISTAR

Galama. Nesnosna. Urlanje masa koje se medjusobno nadglasavaju, napinjanje ljudskih tjelesa koja se pokusavaju izboriti za sto bolju poziciju. Kroz ljudsku vrisku se sa vremena na vrijeme nacuje i pokoji zveket. Zveket čega? Poznat mi je, ali i dalje neodredjen. Iako nisam pogledao napolje kao da sam znao kako izgleda pogled vani. Vrtim se u krevetu pokusavajuci odagnati buku iz svoje glave. Bezuspjesno. Mrak je. Noc. Pogledam prema prozoru i vidim ogroman mjesec koji je obasjavao nebo. Odavno ga nisam vidio tako velikoga. Tacno kao da se nadvio nad gradom stajao je iznad nas i dominirao dajuci do znanja da je doslo opet njegovo vrijeme. Da je doslo vrijeme mraka. I da sve sto vidimo imamo zahvaliti bas njemu. A on zraci prema nama crvenkastom bojom. Nezgodna poruka. Nije valjda opet – pomislim – nije valjda.... Tada primjetih da se nalazim u maloj prostoriji koja je na podu imala samo madrac za spavanje na kojem sam lezao. Na svakom od cetri zida je bio po jedan prozor. Samo jedan je bio zatvoren i on je imao zaslone na sebi. Sa ostalih je uz propuh dolazila i zaglušujuca galama koja me i probudila. Kako sam dospio ovdje? Nisam znao. Kako cu izaci odavde? Tada shvatih da soba u kojoj se nalazim nema ni vrata. Znaci prozori su jedini izlaz vani. Ali zasto mi nije cudno sto sam ovde? Kao da sam ocekivao da cu se ovde probuditi a nisam znao razlog. I kako sam bio gotovo siguran da znam sta se desava napolju?

Ustajem se iz kreveta polako prolazeci rukom kroz rascupanu kosu i trljam oci. Prilazim najblizem prozoru i gledam vani. Ispod je stajala masa neobrijanih i prljavih nakaza sa podignutim oruzjem u rukama. Stare puske, nozevi sa uvijenim vrhovima, klinovi i cekici, zice sa kuglicama na krajevima, buzdovani. Sad mi je bilo jasno zasto mi je taj zveket bio poznat. To je bio zveket ubica. Skoro svi su imali kape na glavama raznih vrsta. Promatrao sam ih. Svi su se zivotinjski glasali, bez ikakvog suvislog razgovora izmedju njih. Vonj mi je zapahljivao nozdrve. Stotine popijenih flaša jeftine brlje su se kolutale oko njih miješajuci se sa ostalim odbacenim smecem. Jedan mi je privukao pažnju. Istovremeno je urinirao i poljevao se rakijom po licu, koja mu je slivajuci se natapala odjecu, urlajuci samo njemu poznatu melodiju kroz krkljanje alkoholom napunjenog grla. Stresao je glavom i pogledao put mene. Sa njegove glave mi se prikaza veliko slovo U. Nasmijao mi se zivotinjski otkrivajuci krnjatke zuba u uglu usana. Gadio mi se. Prisao mu je jos jedan. Taj je imao na glavi šubaru sa kokardom. Niz bradu mu se cijedila tek nagnuta brlja, dok su mu se ostatci hrane borili da ostanu zakaceni za nju. Zagrlili su se, priljubili glavu uz glavu i poceli ljubiti jedan drugom simbole sa kapa ovog drugog. Uto odnekud iskrsnuse i zastave. Svezane jedna za drugu tu su bile Njemacka Svastika, crna zastava sa mrtvackom glavom i cirilicnim natpisom „Sa verom u Boga, za kralja i otadžbinu, sloboda ili smrt“, crveno-bijelo-plava zastava sa velikim slovom U i natpisom „Za dom spremni“ i crna SS zastava Handžar divizije. Poluljudi su automatski zaurlikali na pojavu istih, ljubeci ih i klanjajuci se priredjivali su mi neki njima poznati ritual uz pružanje ruku prema gore, prema meni, mašuci da im se pridružim. Iza njih se pojavise obrijane glave sa tetoviranim kukastim krstovima na potiljku, goli do pasa u vojnickim hlacama utrpanim u visoke cizme. Mrdali su glavama lijedo-desno isplazenog jezika koji je udarao o rubove usana. Gledah još neko vrijeme u njih i pobjegoh sa prozora uz veoma jak osjecaj gnušanja. Primijetih dok sam zatvarao prozor da se nalaze izmedju visokih betonskih zidova bez ikakvih otvora koji su se pruzali unedogled. Sreca. I trebaju ostati zatvoreni na smetljistu istorije – pomislim. Ali kako su nedavno opet izašli iz betonom ogradjenih utvrda?

Prilazim drugom prozoru. Opet galama. Ovdje malo drugacija. Dosta suptilnija ali ipak galama. Ispred ociju mi se pojavise poznati mi likovi, uredno odjeveni, obrijani, ošišani, koji su medjusobno glasno komunicirali, raspravljali na raznim jezicima razne teme. Svaki od njih je bio dobar retoricar, svaki je znao sta prica i zasto to prica. Na moju pojavu sa prozora nisu obracali paznju. Ako me neko i primjetio veoma brzo je skretao pogled prema svom sugovorniku ignorisuci me. Podjoh i prepoznavati lica dodajuci im i pripadajuca imena: George Bush, Francois Mitterrand, Ariel Šaron, Kim Jong, Mao Ce Tung, Angela Merkel, Habyarimana, Jasuši Akaši, Slobodan Milošević i Franjo Tudžman zagrljeni kritikuju Tita, omalešni Lenjin se isprsio i drzi predavanje na Ruskom jeziku, Staljin i Čerčil tiho razgovaraju sagetih glava tako da jedan drugog jedva cuju i jos masa drugih meni znanih i neznanih, zivih ili vise ne svjetskih i domacih lidera. Kakva galerija likova – pomislih. Sad mi je jasno zasto me ignorisu. Zato jer sam za njih mali i nebitan. Zato jer ovakve kao ja potrose za jedno prijepodne. Zanimljiv je bio istovjetan smrad onome koji je dolazio sa onog prvog prozora. Nije ni cudo. Politicari isto smrde kao i gamad kojom upravljaju. Veza je neraskidiva. Smrad jednih nepogrjesivo vodi prema drugima. Otkud bas svi na jednom mjestu? Na jednom, visokim betonom opasanim prostorom bas svi svjetski lideri? Dugo sam ih gledao pokusavajuci ih sto vise prepoznati sve dok i oni meni, onako bescutni, nisu dosadili. Zatvorih i taj prozor.

Propuh u momentu prestade. Ostao je jos samo jedan otvoreni prozor. Pridjoh mu i zagledah se van. Ispred mene su se, i one opasane betonskim zidinama, prostrle fabrike, visoke peci, rudnici, ogromne stambene zgrade za kolektivno stanovanje sa nacickanim prozorima po sebi, domacice na crnim balkonima koje steru bijeli veš, crnilo dima koje je kuljalo iz visokih dimnjaka i mali, veoma mali ljudi koji su vrijedno radili svoje prljave poslove sa lopatama i drugim alatom u rukama, zaokupljeni svojim mislima o porodici, kreditima, hipotekama, pokvarenim šefovima, ponekim izletom u prirodu sa dekicom i sendvicima. Zaokupljeni velikim i malim zivotnim problemima. Nijedan glave ne dize. Niko me nije ni pogledao. Radnicka klasa odlazi u raj. Ovde i pored svih odvratnih isparenja, dima i gasova iz poslovnih zona i zgradurina za masovno stanovanje ne smrdi. Ali se i ne prica. Ovde se samo sluša. Ovde se jedva prezivljava spuštene glave, ponizno brisuci znoj sa prljavog cela se cekaju nove naredbe onih koji ne borave tu. Ovde budeš i prodješ a niko te i ne primjeti. Obuze me neka sjeta i sa tugom zatvorih i taj prozor. Neprimjecen!

Ostadoh sam u gotovo potpunom mraku pokusavajuci napipati put do onog posljednjeg zatvorenog prozora. Veliki metalni zasloni su stajali iznad njega potpuno onemogucavajuci da se otvori. Ni jedne šteke na njemu. Samo mali otvor od stare kljucaonice. Pokusavam proviriti kroz nju. Opet mrak prošaran mjesecinom.

Valtere – dozva me ženski glas koji je bio jedva jedan metar udaljen iza mojih ledja. Ukocio sam se dok mi se jeza spustala od glave niz ledja. Okrenuh se prema njoj. Ispred mene je stajala Eugena sa svojoj kosom vezanom u visoku pundžu i ogromnim naocalama. Svjetlost se odnekud veoma stidljivo pocela pojavljivati, ili su mi se oci privikle na mrak, dok je ona je ispred mene stajala nehajno drzeci fascikle ispod ruke u pripijenom poslovnom kompletu sa suknjom preko koljena i visokim štiklama.

Vrijeme je Valtere – nastavi ona sa gardom Engleske kraljice. Odmjereno ali istovremeno odrjesito me gledajuci opet ravno u oci, opet kao da me nišani, kao lovinu koja se u samrtnickom hropcu batrga u svojoj posljednjoj namjeri da pobjegne.

Za šta je vrijeme Eugena? – sa tjeskobom je upitah vec prestravljen njenim odgovorom.

Vrijeme je da izabereš.

Šta da izaberem????!!!! – pokušavajuci joj proniknuti u misli.

Vrijeme je da izabereš svijet u kojem ceš nastaviti živjeti. Kao što si vidio – nastavlja šturim i poslovnim glasom -  imaš tri izbora. Rijetko kome dajemo mogucnost biranja. Ti se možeš smatrati pocastvovan time.

Da biram izmedju ova tri sranja koja vi nazivate životima – pokazujuci rukom prema prozorima odgovaram.

Da Valtere – možeš birati izmedju te tri opcije – odgovori hladno.

A ko su vam oni sa onog prvog prozora? Za šta vam oni služe? Ko upravlja njima? Sve ubice svijeta ste stavili pod jednu kapu a pod drugu sve svjetske lidere. Dali ti lideri zaista upravljaju ubicama?

Blizu si. Ubice su potreba. Oni obavljaju zadace koje im lideri daju. Ali nemoj da te to zavarava. Mi upravljamo i jednima i drugima. Mi dajemo zadace liderima, a lideri ubicama, jer oni su potreba, ako želimo izvrsenu zadacu – smjernim tonom i dalje objasnjava Eugena.

A ko ste sad pa VI?

To ti necu reci. To nije tvoje da znas. Tvoje je da izabereš. Mozda ti je ipak najbolje da izabereš onaj treci svjet. On ti je, možda, – naglasivši sa dozom prezira koja se pojavi u njenom glasu -  ipak najviše po mjeri. Tamo ne trebaš misliti ni o cemu velikom. Tamo si uljuljkan u ništavilo i prosjecnost. Tamo se svakako ne mozes nicim isticati osim ako ne prebaciš zacrtani plan proizvodnje, pa te pohvalimo, dadnemo ti odgovarajuci orden ili neku drugu nagradu a ti nastavis jos poletnije obezbjedjivati nama potrebne resurse. Ali, eto, ipak imaš neku zadacu jer se tamo obezbjedjuju resursi za obavljanje zadatih obaveza.

Kojih zadatih obaveza?

Pa zar nisi do sada razumio? – upita sad ona mene – obaveza i zadaca koje postavljamo mi. A ko smo mi, ponavljam, nije tvoje da znaš. Svakako si vec potrosen i iskoristen. Izaberi kad vec imas priliku koju samo rijetki imaju – pa podiže ton prijeteci – ili cu ja za tebe izabrati.

Bijes mi je hvatao svaki mišic tijela. Slika mi se pocela mutiti. Ruke su mi drhtale od muke koja mi je strujala tijelom. Čelo mi se u trenu prekrilo znojem. Sjeo sam na madrac i snažno se uhvatio za glavu. Toliko snažno da sam zaustavio krv koja je ludjacki pulsirala.

A sta je iza cetvrtog prozora? – pokusah sto sabranije upitati.

Cetvrti prozor ti nije opcija. On nije na ponudi – brzo odgovori Eugena jos uvijek drzeci one idiotske fascikle pod rukom. Kakva je ovo samo za nju farsa – pomislih – koliko ona samo želi da ovo privede kraju. Da me kao topovsko meso isporuci u neki od svjetova kojima ONI upravljaju, ko god da su.

Ja želim cetvrtu opciju. Želim je na nevidjeno – ispaljujem klateci se sa jedne strane na drugu i dalje cvrsto stezuci glavu kojom su mi pulsirali damari.

TO NIJE OPCIJA VALTERE!!!! ZADNJA ŠANSA! BIRAJ! – po prvi put je i ona potpuno izgubila strpljenje i pocela se derati.

To joj je bila greška. Za nju kobna.

Ustao sam se sa madraca munjevitom brzinom i uhvatio za vrat daveci je. Batrgala se, grebala me po licu, ogromne naocale su joj spale sa glave, pundža se rasplela, nešta mi je nijemo govorila, idiotska fascikla je udarila o pod otvarajuci se i istresajuci svoj sadrzaj....papiri, manji i veci, olovka....stari ključ....a ja sam je i dalje davio gledajuci kako život iz nje polako izlazi.

Zaaahhhhšhhhhto????? – sa hiljadu upitnika na usnama me upita gledajuci i dalje u mene onim plavim ocima.

Zbog potrebe Eugena. Zbog potrebe – hladno joj odgovorih dovrsavajuci zapoceto – i mi koji biramo imamo svoje potrebe isto kao i vi koji stojite iza svega.

Bezivotno Eugenino tijelo je ležalo na podu. Po prvi puta sam primjetio da je u stvari ona bila veoma lijepa zena. Mozda zbog onih naocala ili onih zlokobnih ociju to do sada nisam primjecivao. Ovako, dok nijedno osjecanje nije bilo na njenom licu je bila .... lijepa. Bez imalo grižnje savjesti se odmaknem od nje.

Gledao sam zamisljeno u onaj cetvrti prozor. Nešta duboko u meni mi je govorilo da trebam tamo ici. Uzeh sa poda stari ključ koji je ispao iz Eugenine fascikle. To mora da je pravi. Zašto bi inace bio tu. Stavih ga u bravu koja se glatko otkljuca. Otvorih prozor. Tamo je bila moja spavaca soba. Tamo je bila moja zena koja mirno spava licem obasjanog mjesecinom koja je bila jaca nego ikada. Ogroman mjesec se nadvio nad gradom i stajao iznad nas dajuci do znanja da je došlo opet njegovo vrijeme. Da je doslo vrijeme mraka. I da sve sto vidimo imamo zahvaliti bas njemu. A on zraci prema nama crvenkastom bojom. Nezgodna poruka. Nije valjda opet – pomislim – nije valjda....

Bez razmisljanja sam presao u svoj stari svijet. Svijet iz kojeg su me i doveli da biram. U moj svijet. Sretan. Neizmjerno sretan.

Bio sam budan kada je sat zazvonio. Na brzinu se spremam, kasnim na posao, brijanje, odijelo, kravata, nove carape, gace naopako okrenute zbog uroka, cipele, trcim vani, stizem na posao sav nervozan, gleda me sekretarica sa kosom svezanom u punđu i sa velikim, muha cc, dioptrijskim naocalama ispod kojih nestvarno plave uci gledaju direkt u mene. Noge mi se odsjekose.

Dobro jutro gospodine ministre!

Dobro jutro Eugena.

Picka! To je zenski spolni organ.

Pizda! To je karakterna osobina.

Bio sam dovoljno mlad, a opet dovoljno star, da razumijem rijeci koje je doktor Grujic, kojeg je glumio neprevazidjeni Rade Šerbedžija, izgovorio u filmu Variola vera one davne 1982 godine. Tada smo se zakleli, svaki za sebe krijuci to od onih drugih da ne ispadnemo slabici, da nikada necemo biti ni jedno ni drugo. Istina, prebirajuci po sjecanjima, termin „picka“ nikada nismo prevodili u bukvalnom smislu te rijeci, iako nam je u nastavku svoje izreke doktor Grujic jasno dao do znanja na sta misli, nego smo je koristili za one koje smo smatrali da su nesto veoma slicno kao i šupci, a opet za nijansu drugaciji. Ne samo da nisu bili odvazni i odlucni, to je bilo nevažno, nego su bili skloni spletkarenju, olajavanju, tračanju, a da, pri tom, nikada nisu bili spremni to priznati i nikada ti nisu u lice smjeli reci sta zaista misle. Bilo o tebi ili o cemu drugom. Oni su jednostavno bili „picke“.

Sa druge strane definicija „pizde“ je veoma jednostavna: to je izrasla „picka“. U stvari, „pizda“ je sve isto ono sto i „picka“ samo mnogo vece. Mnogo pokvarenije bi bio tacniji izraz. To su bili ljudi skloni svemu sto se kosi sa pravilima koja su davno postavljena, a implementirana kod nas kroz moral, postenje, obraz, čast, pomoc drugome i slicno. To su bili oni koji bi slijepcu koji prosi ukrali „dinar“ iz kutijice praveci se da mu udjeljuju milostinju iako imaju milion u džepu. Nekada „picke“ ostanu to sto i izvorno jesu, ali se nekada desi da prerastu u „pizde“. Nikada nisu bili i jedno i drugo. Iako ih je dijelila veoma tanka linija mogli su biti samo „picke“ ili „pizde“. Nikada oboje!

Zarad sebi date zakletve da nikada necemo biti ni jedno ni drugo smo svi ucestvovali u pripremanju olimpijade, cistili i pripremali potpuno nove olimpijske objekte za svjetske goste i išli na radne akcije. Kasnije smo, kako su godine prolazile, pokusavali odrzati zakletvu drzeci se vec utvrdjenih pravila. Onda su nam pravila postala model zivota po kojem smo zivjeli. Zakletva vise nije bila vazna. Zakletve se vise ni sjecali nismo. Koji ono bi film..............?

Hodeci zivotom nailazili smo na mnoge pripadnike i jednih i drugih i neznajuci da se upravo o njima radi. Veoma cesto smo se i druzili i prijatevali sa njima, sve dok nas jedna ili vise situacija ne upozori da imamo posla sa njima. Isprva smo placali „danak neiskustvu“ dok smo poslije svih prolivenih suza i gnoja sto smo to sebi dozvolili, kasnije i mi izrasli u „pizda eliminatore“. Kako se to postaje? Vrlo jednostavno. Samo mu kazes: Idi u pizdu materinu! - i otkacis ga za zivota. Lagano, zar ne? Zasto mu kazes da baš tamo ide? Pa zbog njegove karakterne osobine! Ako se radi o „picki“, onda mu kazes: Idi u picku materinu!

Ne bih nabrajao sada sve na koje sam ja naletio u zivotu. Bilo ih je mnogo. Na kraju krajeva kod sviju nas ih je bilo mnogo. Jer takvi smo po portfoliju. Ne samo mi Balkanci, nego i svi ostali. Kod nekih je to manje, kod nekih vise izrazeno. Ali kod svih naroda, narodnosti, drzava, paradrzava, kraljeva, kraljica, mušketira, kontinenata, robova, zutih, crnih, bijelih, crvenih i ostalih (citaj meleza), visokopozicioniranih, nastranih, počasnih, doktora, ucitelja, portira......bukvalno kod svih svega.....skup skupova....postoje ljudi koje definisemo kao jedne ili kao druge. Opet ponavljam nikad ne mogu biti i jedni i drugi.

Volim svoju zemlju. Zaista je volim. Nekada je manje volim, nekada vise. Najvise je volim kada dobro igramo protiv Brazila. Salim se. Volim je isto kao sto sam nekada volio onu ex zemlju koja vise ne postoji i koja vise nikada nece ni postojati jer je u krvi udavljena. Proleteri, pioniri i ta prica. Nasa zemlja je po mnogo cemu jedinstvena. Prirodne ljepote su nevjerovatne. Planine, rijeke, jezera, kanjoni. Stranci zaborave na strah sto su u Bosni i Hercegovini kada vide nase prirodne ljepote. Jedinstveni smo i po drzavnom uredjenju ali to nije razlog da je volis nego da se u bunar baciš. Jedinstveni smo i po modelu tranzicije u kojem se nalazimo, po nasem Bosanskom saburu, mentalitetu, po sistemu socijalne zastite u kojem su njime pokriveni oni koji imaju a ne oni koji nemaju, po briljantnim umovima koje ova zemlja najcesce prizna kada umru (zdangub), po tankoj liniji izmedju demokratije i diktature, po istom prezimenu u cetri nacije ciji se nosioci cesto medjusobno sa podozrenjem gledaju, po najzdravijem humoru na svijetu, po gostoprimstvu. Mozda mi jos sta nadodje....

Ali smo jedinstveni i po tome sto imamo posebnu vrstu ljudske vrste. Endemsku ljudsku vrstu. To su naši politicari.

Oni su jedini ljudi na svijetu koji istovremeno mogu bili i „picka“ i „pizda“!

I jedini na svijetu na koje „pi... ti materina“ teorija ne djeluje.

Jebi ga!

Izvinjavam se na vulgarnostima.

P.S. Znam da se ponavljam, ali to je manje zlo od onih koji nista ne govore....

Zahvaljujuci covjeku koji se krije iza kodnog imena Orhanowski, koji je danima i nocima prekucavao tekstove napisane od strane velikog Daria Džamonje, odlucih da neke od njih i objavim. Nadam se da cete uzivati kao sto sam i ja uzivao. Hvala Džamonji i hvala Orhanowskom.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove... 

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve: 

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!" 

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... 

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama... 

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo. 

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!" 

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene... 

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.